
- Rođen:
- 29.Srpanj.1907
- Preminuo:
- 15.Ožujak.1979
Pučku školu i gimnaziju završio je u Karlovcu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao povijest jugoslavenskih književnosti, hrvatski jezik sa staroslavenskim i narodnu povijest s ruskim i latinskim. Dvije godine (1930.-1932.) na studijskom je boravku na Karlovu sveučilištu u Pragu. Od 1933. godine profesor je na sušačkoj gimnaziji. U Zagreb prelazi 1940. gdje ga 1942. profesor Stjepan Ivšić bira za asistenta na Katedri za slavensku filologiju Filozofskog fekulteta. Doktorira disertacijom Dikcionar Karlovčanina Adama Patačića (1944.).
Od jeseni 1948. predaje češki jezik i književnost, a od jeseni 1950. suvremeni hrvatski književni jezik na istoimenoj novoosnovanoj katedri koju je vodio od svoga izbora za docenta do umirovljenja (1973.). Redoviti profesor postao je 1960. U pedesetim godinama počinje sustavno proučavati dotada posve zanemarenu problematiku hrvatskoga jezika od preporoda prema kraju 19. st. (Borbe oko književnog oblika imeničkog genitiva množine u 19. stoljeću, 1957.; Osnovni problemi hrvatskoga književnog jezika u 19. stoljeću, 1958.; Sporovi pri odabiranju govora za zajednički književni jezik Hrvata u 19. stoljeću, 1959.).
Godine 1958. postaje izvanredni član JAZU, 1963. godine pravi član, a od 1965. do 1971. godine bio je direktor Akademijina Instituta za jezik. Čim je primjena novosadskih zaključaka počela ići na štetu hrvatskoga jezika, u nizu polemika sa srpskim jezikoslovcima i književnicima branio je pravo hrvatskoga naroda na vlastiti jezik i pravo toga jezika na ravnopravan društveni položaj. Vodio je dvije rubrike jezičnih savjeta (od 1961. u Telegramu i u Vjesniku od 1971.), 17 je godina uređivao časopis Jezik, a predsjednik je Matice hrvatske od 1970. do 1971. godine. U dva je navrata bio gost profesor na Slavenskom institutu Sveučilišta u Kölnu (1964./65. i 1973./75.).
Zagovarao je stav da svaki narod ima pravo na nacionalnu kulturu, jezik i pravopis te treba napustiti dogmu o jedinstvenom jeziku koji ne postoji. Zbog "hrvatskoga nacionalizma" osuđen je poslije donošenja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, a nakon Karadorđeva (1971.) prisilno je umirovljen. Otada je radio na završetku Rječnika JAZU. Jonkeova je glavna zasluga u tome što je revitalizirao interes za doprinos Zagrebačke filološke škole i njenu bitnu ulogu u standardizaciji hrvatskoga jezika - činjenica koja je često iz političkih razloga potiskivana i prešućivana.
Djela
- Dikcionar Adama Patačića (Zagreb, 1949.)
- Književni jezik u teoriji i praksi (Zagreb, 1964. i 1965.)
- Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća (Zagreb, 1971.)
- Hrvatski književni jezik danas (Zagreb, 1971., bilo zabranjeno)