Bobovke su jedna od najbrojnijih porodica kritosjemenjača s oko 630 rodova i približno 18 000 vrsta rasprostranjenih po čitavom svijetu na ražličitim staništima. U Hrvatskoj rastu 62 roda s 459 svojti. U nazivlju porodice često su u upotrebi nazivi mahunarke (plod) i lepirnjače (cvijet). Mahunarke su većinom zeljaste biljke, jednogodišnje, dvogodišnje ili trajnice, rjeđe drvenaste biljke. Listovi su izmjenični (distihni ili dvoredni), a vrlo rijetko nasuprotni ili pršljenasti. Najčešće su neparno perasto sastavljeni, rjeđe dlanasto sastavljeni, a vrlo rijetko su jednostavni. U nekih vrsta liske mogu biti u vršnom dijelu preobražene u vitice za penjanje, a kserofiti mogu imati reducirane listove u obliku ljuskica. Listovi sadrže palistiće, a u nekih vrsta oni mogu biti preobraženi u bodlje. Prema konzistenciji listovi mogu biti zeljasti, kožasti i opnasti. Lepirnjače imaju karakteristične i vrlo prepoznatljive dvospolne cvjetove koji tvore cvatove, metlicu, čuperak, grozd, klas i glavicu. Cvjetovi su zigomorfni, rjeđe aktinomorfni. Ocvijeće je jasno razlučeno na čašku i vjenčić uz vrlo malo izuzetaka. Čašku tvori uglavnom 5 lapova. Vjenčić je obično pentameran. Najveća, stražnja latica naziva se zastavica i uglavnom obuhvaća cijeli cvijet jer je znatno veća od ostalih te se nadvija nad njima. Dvije trbušne latice grade tzv. lađicu koja zatvara andrecej i ginecej. Dvije postrane latice grade tzv. krila koja na svojem vrhu mogu završavati produljenim vrhom tzv. kljunom. U donjem dijelu latice mogu biti utanjene i duge (klinac). Lađica i krila su važna za kukce kao sletište. Vjenčić je varijabilne boje, bijeli, žuti, narančasti, crveni, ružičasti, purpurno crveni, ljubičasti ili plavi. Andrecej najčešće čini 10 prašnika. Prašnici mogu srasti na nekoliko načina, a u mnogih obično sraste njih 9, a jedan je slobodan. Tučak se sastoji od jednog nadraslog plodnog lista, iznimno rijetko od 2 do 16. U plodnici se nalazi rijetko jedan sjemeni zametak. Uglavnom ih je mnogo, 2 do 100 i tada se pojavljuju u alternirajućim nizovima duž placente, s marginalnom placentacijom. Oprašivanje se ostvaruje većinom kukcima, ponekad pticama, a vrlo rijetko šišmišima ( hiropterofilija ). Plod je karakteristični pucavac, mahuna vrlo varijabilnog oblika i veličine. U nekih vrsta pojavljuju se mjehuri, oraščići, perutke ili koštunice. Za mnoge vrste karakteristična je simbioza s dušikovim bakterijama koje žive u korijenskim kvržicama i vežu atmosferski dušik. Fitokemijski sastav ima važnu ulogu u sistematici ove porodice. Od ukupnog broja vrsta flavonoida njih 28 % izolirano je iz ove porodice i čak 95 % izoflavonoida. Porodica ima veliku gospodarsku važnost u prehrani čovjeka i domaćih životinja, dobivanju različitih proizvoda (arapska guma, tanini), pošumljavanju suhih i pustih staništa, a mnoge vrste se uzgajaju zbog ukrasnih osobina u hortikulturi. Porodica je započela svoju evoluciju u paleocenu i ima monofiletsko podrijetlo. Dijeli se na tri potporodice: Mimosoideae, Caesalpinioideae i Papilionoideae .

Jedna od najbrojnijih skupina pravih dvosupnica. Prema suvremenim molekularnim istraživanjima predstavlja monofiletsku skupinu. Većina predstavnika ima listove s palistićima i različitu debljinu vanjskog i unutarnjeg integumenta. Starost ove skupine procjenjuje se na 108 do 117 milijuna godina.

Nadred je podijeljen u 17 redova, 143 porodice, 3 700 rodova i oko 80 000 vrsta. Velik broj vrsta iz ove skupine ima golem gospodarski značaj za čovjeka. Unutar ove skupine razlikuju se dvije evolucijske grane bez taksonomskog imena te se u nazivlju koriste termini Eurosidae I i II ili Rosidae I i II, a u novije vrijeme koriste se nazivi fabide i malvide prema najznačajnijim redovima ovih grana Fabales i Malvales.

Jedini red koji ne pripada u fabide i malvide je Vitales s 1 porodicom Vitaceae i 14 rodova s oko 850 vrsta rasprostranjenih u pantropskim do umjereno toplim područjima. Najpoznatiji je rod Vitis s oko 60 vrsta koje rastu uglavnom u umjerenim do toplim područjima sjeverne polutke, u sjevernoj Africi, zapadnoj Aziji, na Kavkazu, Bliskom istoku i u Europi (srednja, istočna i južna). Prvi koji su počeli kultivirati vinovu lozu bili su Semiti i Arimi, drevni stanovnici Mezopotamije, a najstariji arheološki nalazi grožđa potječu iz razdoblja oko 7000 g. pr. Kr. (Turska, Sirija, Libanon). Danas se uglavnom uzgaja mnoštvo varijeteta vrste Vitis vinifera L.

Skupinu čine nadredovi: Myrothamnanae, Rosanae, Berberidiopsidanae, Santalanae, Caryophyllanae, Asterane i dva dvojbena nadreda, jedan s redom Dilleniales i drugi s redom Saxifragales.

Monofiliju ove skupine potvrđuju rezultati molekularnih istraživanja. Starost središnjih eudikotiledona procjenjuje se na 113 do 116 milijuna godina, a snažna divergencija započela je prije 109 milijuna godina. Predstavnike skupine ističu primarno pentamerni cvjetovi, pršljenasto raspoređeni cvjetni dijelovi, ocvijeće dobro razlučeno u čašku i vjenčić, dva kruga prašnika, ginecej građen od 5 ili 3 plodna lista, aksilarna placentacija. U skupini se mogu pojaviti i cvjetovi s mnogo prašnika (poliandrija). Srodstveni odnosi se još uvijek istražuju unutar ove skupine naročito u izdvojenim redovima.