CASTANEA SATIVA MILL. – EUROPSKI PITOMI KESTEN

Inventarni_broj
127
Godina_sadnje
2018
Podrijetlo sadnica
Svetičko Hrašće, Ozalj
Broj primjeraka
1
Podrazred
MAGNOLIIDAE - KRITOSJEMENJAČE
Porodica
FAGACEAE – BUKOVKE

FAGACEAE – BUKOVKE

Bukovke rastu kao jednodomno drveće ili grmlje. Rasprostranjene su u suptropskim i umjerenim područjima sjeverne polutke, rod Nothofagus raste u hladnim umjerenim područjima južne polutke, a jedan dio vrsta pojavljuje se u tropskim područjima, osim tropskih dijelova Južne Amerike i Afrike. Porodica obuhvaća oko osam rodova sa 620 do 750 vrsta. U Hrvatskoj rastu predstavnici tri roda s 15 vrsta. Većinom su mezofiti (biljke umjereno vlažnih staništa). Listovi su u većine vrsta listopadni, a u nekih vazdazeleni, jednostavni, srednje veliki, izmjenični, zavojiti ili rijetko distihni. Plojka je perasto urezana ili cjelovita. Cvjetovi su maleni, obično jednospolni, neugledni i snažno reducirani zbog prilagodbe na oprašivanje vjetrom. Dolaze pojedinačno ili tvore cvatove u obliku aksilarnih resa ili glavica. Muški cvjetovi pojavljuju se pojedinačno ili u cvatovima tipa dihazija, a ženski imaju izraženu redukciju trocvjetnog dihazija. Ocvijeće je zvonolik ili cjevasti perigon građen od sraslih tepala. Svaki pojedinačni ženski cvijet ili dihazij okružen je karakterističnom strukturom koja se zove kupula. Andrecej sadrži 4 do 12 prašnika. Ginecej je građen od tri ili dva plodna lista, a rjeđe od šest. Sinkarpni podrasli tučak je sinovaran (plodnice srasle, a vratovi i njuške slobodni). Oprašivanje se ostvaruje vjetrom (anemofilija), a u nekih vrsta pomoću kukaca. Plod je suh nepucavac, orah, obavijen kupolom. Mnoge vrste imaju golemu gospodarsku važnost u drvnoj industriji, kemijskoj industriji (tanin), prehrambenoj industriji (pitomi kesten), građevinarstvu.
Nadred
ROSANAE

ROSANAE

Jedna od najbrojnijih skupina pravih dvosupnica. Prema suvremenim molekularnim istraživanjima predstavlja monofiletsku skupinu. Većina predstavnika ima listove s palistićima i različitu debljinu vanjskog i unutarnjeg integumenta. Starost ove skupine procjenjuje se na 108 do 117 milijuna godina.
Nadred je podijeljen u 17 redova, 143 porodice, 3 700 rodova i oko 80 000 vrsta. Velik broj vrsta iz ove skupine ima golem gospodarski značaj za čovjeka. Unutar ove skupine razlikuju se dvije evolucijske grane bez taksonomskog imena te se u nazivlju koriste termini Eurosidae I i II ili Rosidae I i II, a u novije vrijeme koriste se nazivi fabide i malvide prema najznačajnijim redovima ovih grana Fabales i Malvales.
Jedini red koji ne pripada u fabide i malvide je Vitales s 1 porodicom Vitaceae i 14 rodova s oko 850 vrsta rasprostranjenih u pantropskim do umjereno toplim područjima. Najpoznatiji je rod Vitis s oko 60 vrsta koje rastu uglavnom u umjerenim do toplim područjima sjeverne polutke, u sjevernoj Africi, zapadnoj Aziji, na Kavkazu, Bliskom istoku i u Europi (srednja, istočna i južna). Prvi koji su počeli kultivirati vinovu lozu bili su Semiti i Arimi, drevni stanovnici Mezopotamije, a najstariji arheološki nalazi grožđa potječu iz razdoblja oko 7000 g. pr. Kr. (Turska, Sirija, Libanon). Danas se uglavnom uzgaja mnoštvo varijeteta vrste Vitis vinifera L.
Evolucijska linija
EUDIKOTILEDONE – PRAVE DVOSUPNICE
Skupina
SREDIŠNJE EUDIKOTILEDONE

SREDIŠNJE EUDIKOTILEDONE

Skupinu čine nadredovi: Myrothamnanae, Rosanae, Berberidiopsidanae, Santalanae, Caryophyllanae, Asterane i dva dvojbena nadreda, jedan s redom Dilleniales i drugi s redom Saxifragales.
Monofiliju ove skupine potvrđuju rezultati molekularnih istraživanja. Starost središnjih eudikotiledona procjenjuje se na 113 do 116 milijuna godina, a snažna divergencija započela je prije 109 milijuna godina. Predstavnike skupine ističu primarno pentamerni cvjetovi, pršljenasto raspoređeni cvjetni dijelovi, ocvijeće dobro razlučeno u čašku i vjenčić, dva kruga prašnika, ginecej građen od 5 ili 3 plodna lista, aksilarna placentacija. U skupini se mogu pojaviti i cvjetovi s mnogo prašnika (poliandrija). Srodstveni odnosi se još uvijek istražuju unutar ove skupine naročito u izdvojenim redovima.
Pitomi kesten je listopadno drvo guste krošnje, visoko do 40 m. Kora je u mladosti glatka, maslinastosmeđa sa svjetlijim lenticelama, kasnije je smeđesiva i uzdužno ispucala. Listovi su jednostavni, naizmjenični, duguljasto kopljasti, šiljastog vrha, krupno nazubljenog ruba, zaobljene do slabo klinaste ili polusrcaste osnove, dužine 12 do 20 cm i širine 3 do 6 cm. Peteljka je dugčka 1,5 do 2,5 cm. Po konzistenciji su zeljasti do polukožasti, odozgo tamnozeleni, sjajni, goli, a odozdo svjetliji, u početku zvjezdasto pustenasti, a zatim goli. U jesen su žućkastosmeđi. Cvjetovi su jednospolni, anemofilni i entomofilni. Muški su građeni od perigona sa šest tepala, 8 do 12 prašnika s dugačkim prašničkim nitima i sa šest nektarija. Više cvjetova zajedno tvori glavičaste dihazije koji se nalaze u dugačkim, uspravnim resama, u pazušcima listova ovogodišnjih izbojaka. Ženski cvjetovi imaju perigon od šest dlakavih tepala, plodnica je podrasla, šesterogradna, ima šest nitastih njuški. Po dva do tri cvijeta dolaze u zelenom ovoju (kupuli) obraslom suličastim ljuskama, a oblikuju se na osnovi muških cvatova. Plod je sjajni, tamnosmeđi, kožnati, jednosjemeni orah. Kupula je obrasla bodljikavim, dugačkim, tankim, savitljivim ljuskama. Pitomi kesten rasprostranjen je u južnoj Europi, sjevernoj Africi, Maloj Aziji i na Kavkazu. Raste na izrazito kiselim tlima (pH 4 – 5) u brdskom pojasu.