ivan goran kovacic
Rođen:
21. ožujka 1913.
Preminuo:
13. srpnja 1943.

Našu su školu pohađali i brojni književnici. Dvadesetih godina dvadesetog stoljeća gimnazijski je učenik bio i pjesnik Ivan Goran Kovačić  Rođen je 21. ožujka 1913. u Lukovdolu. Srednje ime (Goran) sam si je nadjenuo u čast rodnom kraju (Gorski kotar). Pučku školu završio je u Lukovdolu, a prve tri godine tadašnje  Realne gimnazije u Karlovcu (1923.-1926.). Nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja u Zagrebu upisao je slavistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Ubrzo je prekinuo studij, dijelom zbog financijskih problema, a dijelom kako bi se posvetio književnosti.

Prve književne radove počeo je objavljivati kao gimnazijalac u raznim listovima za mlade. Jedina njegova djela objavljena za  života su zbirka pjesama Lirika (1932.) koju je objavio zajedno s Hitrecom i Jurčićem, te zbirka novela Dani gnjeva (1936.) Još neka poznatija djela su zbirka pjesama  Ognji i rože pisana goranskim kajkavskim idiomom, zbirka priča Sveti psovač, zbirka kritika i eseja  Eseji i ocjene te poema Jama koja se smatra vrhuncem njegova stvaralaštva. U njoj se sugestivnim slikama i snažnom simbolikom daje osuda fašističkih zločina i ratnih strahota.

U Karlovcu je živio od 1923. do 1926.  Živio je u trošnoj prizemnici uz gimnaziju kao podstanar kod gimnazijskog podvornika Feliksa Aubeka čiji je lik opisao u priči Kraljevstvo zlatnih brežuljaka. Prijateljevao je s karlovačkim pjesnikom Otom Šolcom koji mu je posvetio i kratku zbirku pjesama Goran i ja.

Kovačić je u pismu Tadijanoviću napisao: “Došao sam u Karlovac, ali nijedan dan nije mi se činio tako žalostan i pust. Prolazim turskim šančevima kojima teku smrdljivi potoci, drveća su puna vrabaca kao lišća, a putovi blata sajamskog. Stari oderani cimeri i zlatne oguljene ploče, kasarne, zatvorene, vlažne crkve i ulice što mirišu po katranu…”

Prvi novinarski posao dobiva 1936. i otada se uzdržavao baveći se novinarstvom i književnošću: uređivao je kulturne rubrike, najprije u „Hrvatskom dnevniku“, potom u „Novostima“. Kao simpatizer HSS-a i Radićeve politike koncem 1942. zajedno s Vladimirom Nazorom priključuje se partizanima. Sudjelovao je u napornim marševima po Bosni, vidio sve strahote 2. svjetskog rata, ali cijelo vrijeme je i intenzivno pisao.

Ubili su ga četnici 13. srpnja 1943. u okolici Foče.  Njegov grob je ostao nepoznat kako je i poželio u svom epitafu Moj grob. Pjesme su mu posvetili Dragutin Tadijanović Goranov epitaf i Paul Eluard Grob Gorana Kovačića.

Goranu u čast svake se godine u njegovu rodnom Lukovdolu održava književna manifestacija Goranovo proljeće. Svake se godine dodjeljuju nagrade Goran za mlade pjesnike i Goranov vijenac.  Kovačićeva  rodna kuća preuređena je u Memorijalni muzej Lukovdol.