Ivan Goran Kovačić

Dvadesetih godina dvadesetoga stoljeća gimnazijski učenik bio je pjesnik Ivan Goran Kovačić. Rođen je 21. ožujka 1913. u Lukovdolu. Srednje ime (Goran) sam si je nadjenuo u čast rodnom kraju (Gorski kotar). Pučku školu završio je u Lukovdolu, a prve tri godine tadašnje Državne realne gimnazije u Karlovcu pohađao je od 1923. do 1926. godine. Nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja u Zagrebu upisao je slavistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Ubrzo je prekinuo studij, dijelom zbog financijskih problema, a dijelom kako bi se posvetio književnosti.

Prve književne radove počeo je objavljivati kao gimnazijalac u raznim listovima za mlade, a prvi novinarski posao dobiva 1936. godine. Otada se uzdržavao baveći se novinarstvom i književnošću: uređivao je kulturne rubrike najprije u Hrvatskom dnevniku, potom u Novostima. Jedina njegova književna djela objavljena za života su zbirka pjesama Lirika (1932.) koju je objavio zajedno s Hitrecom i Jurčićem, te zbirka novela Dani gnjeva (1936.). Još neka poznatija djela su zbirka pjesama Ognji i rože pisana goranskim kajkavskim idiomom, zbirka priča Sveti psovač, zbirka kritika i eseja Eseji i ocjene te poema Jama koja se smatra vrhuncem njegova stvaralaštva. U njoj se sugestivnim slikama i snažnom simbolikom daje osuda fašističkih zločina i ratnih strahota.

Kao simpatizer HSS-a i Radićeve politike koncem 1942. zajedno s Vladimirom Nazorom priključuje se partizanima. Sudjelovao je u napornim marševima po Bosni, vidio sve strahote 2. svjetskog rata, ali cijelo vrijeme je i intenzivno pisao.

Ubili su ga četnici 13. srpnja 1943. u okolici Foče. Njegov je grob ostao nepoznat kako je i poželio u svom epitafu Moj grob. Pjesme su mu posvetili Dragutin Tadijanović Goranov epitaf i Paul Eluard Grob Gorana Kovačića. Goranu u čast u njegovu rodnom Lukovdolu održava književna manifestacija Goranovo proljeće i dodjeljuju nagrade Goran za mlade pjesnike i Goranov vijenac. Kovačićeva  rodna kuća preuređena je u Memorijalni muzej Lukovdol.

Goran u Karlovcu

U Karlovcu je živio u trošnoj prizemnici smještenoj pored gimnazijske zgrade kao podstanar gimnazijskoga podvornika Feliksa Aubeka. Živopisni lik svoga stanodavca, cirkuskog akrobata i nezakonitog sina jednoga grofa, opisao je u priči „Kraljevstvo zlatnih brežuljaka“ 1936. godine.

„Ne srči tako zvučno juhu, ti seljačko prasence. Sad si gimnazijalac! – opominjao me pred dvanaest godina potpuno gluhi stanodavac Feliks Aubek, gimnazijski podvornik u Karlovcu, strastveni čitač i obožavalac kralja Alkohola. Bijaše onizak, plećat, snažne šije, dugih mišićavih ruku, a hodaše raskrečeno, naširoko, kao da nosi na pognutim plećima veliki teret. Taj hod mu zacijelo ostao iz doba njegovih cirkuskih nastupa, kada je žderao vatru, prevlačio oštrimice ljutu britvu preko gola jezika, dopuštao gledaocima da ga udaraju gvozdenim mlatom po nabreklim miškama (…). Pročitao je čitavu  karlovačku gimnazijsku biblioteku od nekoliko tisuća knjiga. Ali najviše uživaše u romanima, gdje se prikazivao život na plemićkim dvorovima nasuprot siromašnom životu (...).“

Život kod podvornika Aubeka omogućio je Ivanu Goranu Kovačiću privilegije koje nisu imali drugi učenici: „Feliks je imao zadaću da otvara ulazna gimnazijska vrata, kad bi stizala gospoda profesori, i da čuva ulaz od nasrtljivih đaka, koji bi htjeli silom ući prije reda. U tim časovima padaše njegova strahovita pesnica po učeničkim glavama, dok sam ja već sjedio u razredu i gledao ponosno kroz okno na drugove. Kući bi mi donosio more olovaka, pera i tintarnica koje su ostale po klupama: Još će i glave ostaviti, budale. Dobro će ti doći...[1]“

(Ivan Goran Kovačić: Sabrana djela, Zagreb : NZMH, 1983, 247-248)