Stručni izlet prvih razreda u Krapinu i posjet Muzeju krapinskih neandertalaca

objavila Natalija Jadrić , 05.12.2011 18:32 u rubrici 'Povijest'

Dana 26. studenog dio učenika prvih razreda posjetio je Muzej krapinskih neandertalaca. Bilo je to naše drugo putovanje u prapovijest, jer prije toga već smo posjetili Gradinu na Žumberku. U Krapinu su nas pratile profesorice Jadrić, Šavor, Nekić i Bošnjak, pa povijesnih i jezičnih zagonetki nije bilo, osim onih na kojima se još uvijek lome koplja znanstvenika. Zašto su izumrli neandertalci ? Nosimo li dio njihovih gena ili smo čistokrvni homo sapiensi?  Na ta pitanja odgovarat će možda i neki od nas jer posjet novom krapinskom muzeju, na onaj vas dječji način, zarazi  mišlju da je zanimljivo biti arheolog, paleontolog ili antropolog pošto otkriva mnoge multidisciplinarne metode i izazove tih zanimanja.

Muzej je pun najnovijih tehnoloških dostignuća prezentacije, ali  oni su samo čarobna šifra koja otvara vrata prošlosti i sugestivno nas vode od velikog praska do danas, kroz priču o Krambergerovom otkriću i  o životu krapinskog pračovjeka, uz mnogo efekata i simulacija  koje doživljavamo svim osjetilima. Autori projekta i realizacije Muzeja krapinskih neandeertalaca su istaknuti hrvatski paleontolog Jakov Radovčić i arhitekt Željko Kovačić, a na sadržaju i oblikovanju su radili prirodoslovci i umjetnici ,koji su zajedno spojili stare spoznaje i novu tehnologiju u intrigantnu suvremenu priču.

Nekad se i sam  Kramberger, kao i autori postave muzeja, služio najnovijim naučnim spoznajama da bi svoje otkriće što bolje proučio i prezentirao, pa je prvi koristio rendgenske zrake, otkrivene tek nekoliko godina prije, za proučavanje unutarnje građe pronađenih kostiju, a određivao im je starost po sadržaju fluora.

Iza staklenog  pročelja u labirintu “puževe kućice” počinje jedna nesvakidašnja šetnja  kroz vrijeme. Krapinski neandertalac predstavljen je u polušpilji hiperrealističnim skulpturama renomirane francuske umjetnice Elisabeth Daynes. Ona je spojila vrhunsku tehnologiju i umjetnost pa njene skulpure izgledaju kao da nas gledaju i samo što nisu krenule prema nama. U unutrašnjosti su brojna djela suvremenih hrvatskih likovnih umjetnika, među kojima je i dojmljiva divovska skulptura DNK.

Krapinski pračovjek ili "dedek Kajbumščak" kako ga  od milja zovu lokalni stanovnici,  znanstveno je poznat kao Homo sapiens neanderthalensis. Otkriven je 1899. godine kada su započela geološka i paleontološka istraživanja na Hušnjakovom brdu u Krapini. Iskapanja su trajala šest godina pod nadzorom profesora Dragutina Gorjanovića-Krambergera, poznatog hrvatskog geologa, paleontologa i paleoantropologa. Polušpilja u Krapini ubrzo se uvrstila u znanstvene lokalitete svijeta kao bogato fosilno nalazište na kojem je prikupljena najbrojnija i najbogatija zbirka neandertalskog čovjeka.                            

U naslagama špilje, visine oko osam metara, nađeno je oko devet stotina ljudskih fosilnih kostiju, koje pripadaju fosilnim ostacima više desetaka individua različitog spola i životne dobi od 2 do 40 godina. Pri iskapanju  Kramberger je osobno bilježio podatke o dubini i vrsti sloja iskopa na svaki dio, što je doprinjelo autentičnosti kompletiranih individua i predmeta.

Nađeni su i brojni fosilni ostaci špiljskog medvjeda, vuka, losa, golemog jelena, toplodobnog nosoroga, divljeg goveda i mnogih drugih životinja. Više od tisuću pronađenih komada kamenog oruđa iz razdoblja paleolitika, odnosno starijeg kamenog doba, svjedoči o materijalnoj kulturi krapinskog pračovjeka. Starost ovog bogatog paleontološkog lokaliteta, prema najsuvremenijim metodama određivanja, odgovara vremenu od prije 125 000 godina. Zaštićen je kao prvi paleontološki spomenik prirode u Hrvatskoj, te uvršten u jedno od najbogatijih paleolitskih staništa neandertalskog čovjeka u svijetu. 

Predočeno je  da su krapinski neandertalci dostigli visoki stupanj razvoja: sporazumijevali su se nekom vrstom jezika, bili su sposobni izrađivati od kamena sofisticirana oruđa i oružja, znali su ložiti vatru da bi pekli i kuhali mesnu i biljnu hranu, brinuli su se o bolesnim članovima svoje skupine, liječili ih i štitili.

Po tjelesnoj konstituciji oni su bili nešto nižeg rasta od današnjih ljudi, robusne građe, hodali su polupognuto, a na glavi im se isticala čeona kost, ali sve te razlike znatno su manje izražene nego se prije mislilo.  Od hladnoće su ih štitila krzna medvjeda i drugih životinja koje su lovili. U polušpilji na Hušnjakovu neandertalci su boravili samo zimi, dok su se u ostalim razdobljima godine kretali prostranim područjima, baveći se lovom i skupljanjem šumskih plodova.

Nakon posjete muzeju shvatili smo da su površni i netočni  mnogi stereotipi  o zaostalosti, grubosti i kanibalizmu neandertalaca, što je Kramberger od početka tvrdio, ali znanstveno okružje njegovog vremena nije to prihvaćalo.

Profesor Kramberger vršio je iskapanja i u okolici Karlovca. U karlovačkom muzeju nalazi se fosilna školjka  Congeria Kislingi Gorjanović Kramberger, koju je on iskopao u Reštovu, blizu Ozlja. Karlovački gradonačelnik Ivan Banjavčić pozvao je  1910. profesora Krambergera zbog istraživanja podzemnih slojeva , kako bi pronašli najbolju vodu . Kvalitetan izvor vode Kramberger je pronašao na Borlinu,  gdje je i sagrađen vodovod. Naravno, uz vodu, on je pronašao i fosilne školjke , simbolično istaknute na zgradama vodovoda.

                                                                                                  Lara Manojlović, 1.b